Experiance through the time

petak, 02.05.2008.

Putopis: Francuska i Irska DIO 14

Datum: 07.08.2007.

svima!

Probudili smo se u Carni. Posljednji put u ova dva dana i sišli na doručak. Naša "omiljena" gazdarica htjela nas je ponovo počastiti sa svojim ustaljenim nizom rečenica, ali kako si ja nisam mogao pomoći - spremno očekujem njezinu legendarnu: "Hello and good morning... what a beautiful morning isn't it?". A ja spremno: "Yes it is lovely morning, and yes of course, we have brought the sunshine in your home!". Lehrerin je jedva suzdržavala smijeh. Gazdarica se nasmiješila, ja sam se počeo smijati, ali ispalo je jako simpatično. Nakon što smo 2 dana prepričavali i pokušavali savršeno imitirati tu njenu jutarnju "frazu", ja sam to morao ispaliti uživo - pa što god da bude. Lehrerin mi je spomenula da nisam normalan i da joj to nisam smio nikako reći, a ja k'o ja se jednostavno nisam uspio suzdržati.


Današnja ruta izgleda - ovako

Pakiramo stvari i odlazimo. Iako pomalo neočekivano i nenadano - današnja ruta prolazila je pored još jedne nama zanimljive spilje za koju smo rekli da ćemo vidjeti - ako bude vremena. Aillwee cave.

Aillwee Cave

Stigli smo, iako kao i za sve destinacije u Irskoj, dosta smo se vozili od Carne. Tijekom današnjeg dana nije padala kiša. Sve je bilo sunčano i zeleno. Pomalo smo se i iznenadili odlukom da ćemo ipak obići samo spilju. Aillwee Cave je jedna od nekoliko tisuća spilja u pokrajini Claire u Irskoj. Ima prolaz od nekoliko kilometara koji vodi u samo srce planine, i naravno uključuje i podzemnu rijeku koja kroz nju protjeće i slijeva se u obliku prekrasnog slapa. Kada se do spilje dođe automobilom (treba se popeti i malo uzbrdo po serpentinastoj asfaltiranoj cesti), potrebno je pričekati kojih 30-ak minuta na ulaz. Dobijete "disk" neke boje, i potrebno je pričekati da vođa vaše grupe podigne disk vaše boje da bi se cijela grupa polako spustila u spilju. Imali smo zbilja super vodiča, možda i najboljeg, jer je imao volje i vremena odgovarati na neka naša pitanja, a to je na takvim atrakcijama stvarno rijetkost. Spilja je posebna, jer je uska i nema guranja. Sve se odlično može vidjeti i čuti. Ako ste u prilici, svakako pogledajte - isplati se.


Ulaz u spilju


Među ostacima pronašli su i kosti 'međeda'


Detalj iz spilje #1


Detalj iz spilje #2


Detalj iz spilje #3


Detalj iz spilje #4


Detalj iz spilje #5


Podzemni slap

Kako smo krenuli dalje, sve više smo se približavali atrakciji koju sam ja jedva čekao, u prvom redu radi opuštanja, u druom redu zbog kadrova koje sam se nadao da ću fotografirati - a trebali su to biti kadrovi najpoznatijih Irskih klifova - "Cliffs of Moher".

Cliffs of Moher

Neke činjenice - visoki su oko prosječno 120 metara, a na njihovom najvišem dijelu dosežu visinu od 214 metra iznad Atlantskog oceana. Naravno u svim turističkim vodičima piše da ćete tamo vidjeti najspektakularniji pogled Irske obale i to je vjerojatno istina.

Pri dolasku, velika gužva. Parkiramo se na ograđen i čuvan parking za nevjerojatnih 8€. Oh my God. Zašto pogled ne može biti besplatan? Ma to pokrajina Claire tjera turizam. Plaćamo naš admission fee i polako se penjemo prema dijelu "brda" od kuda se vide klifovi. Dolazimo na vidikovac, a ono otvara se prekrasna panorama. Ispucavan svojih 100, 200, 300 fotografija. Neumoran sam. Naravno poželim ići dalje - NE MOŽE. . Pa zbog čega? Pitam se, pitam se, pitam se, Odlazim do kućice gdje sam uplatio upad i lijepo pristojno pitam: "Excuse me, why is the enterance to the cliffs pathway closed?" Veli žena: "Da, morali smo ga zatvoriti zbog bolesti - slinavke i šape, i to od jučer". Cijelu Irsku čekam klifove i sanjam kako ću šetati po njima i sada mi "ne daju". Koji sam ja baksuz. Jako se ljutim i to kvari moje kompletno raspoloženje. Oću dalje, dosta mi je klifova, što sam slikao - slikao sam, ne smijem dalje. Idem doma. Lehrerin me razumije, čak štoviše suosjeća samnom i pokušava me smiriti, pa mi kaže da ćemo se ponovo vratiti. Žao mi je. Vjerovao sam u jednu prekrasnu 2-3 satnu šetnju koja je pala u vodu zbog čistog straha i panike od bolesti koja se pojavila na jednoj farmi nekoliko stotina (tisuća) kilometara dalje. Ma pojedite si te vaše klifove. ...


Cliffs of Moher #1


Cliffs of Moher #2


Cliffs of Moher #3


Cliffs of Moher #4


Cliffs of Moher #5


Cliffs of Moher #6


Cliffs of Moher #7


Iznenadila nas je "teta" s harfom. Ne sramim se reći da to prvi puta vidim "uživo"

Put nas dalje vodi u smjeru dvorca "Bunratty" i Folk parka. Kako dvorac ima radno vrijeme do 16 sati - eto nas ljubimo vrata, no ipak Folk Park koji je stvarno više nego prekrasan radi bitno dulje.

Bunratty Folk Park

Parj he sagrađen kao svojevrsna replika mjesta ili manjeg sela iz 19. stoljeća. U njemu je sve kako je bilo nekad. Vodenica, mlin, jezerce, stara škola, staje, kuće kako su izgledale nekada. Prikazan je način života svojevrstan 19. stoljeću. U sklopu folk parka ima i mnoštvo životinja počevši od krava, konja, ovaca, magaraca, svinja, kokoši, purana... Nama se iznimno svidio i ujedno mi popravio gorak okus u ustima koji je ostao od klifova.


Folk park #1


Životinje u Folk parku


Folk park #2


Folk park #3


Folk park #4 (krevet za sluge)


Folk park #5 (zadružni mlin)


Folk park #6 (unutrašnjost mlina)


Folk park #7 (ovdje spava gazda)


Folk park #8


Folk park #9


Folk park #10


Folk park #11


Folk park #12 (školica)


Folk park #13


Bunratty castle kojeg smo nažalost vidjeli samo "izvana"


Bunratty #2

Put nas vodi do manjeg mjesta Foxfort. To je bila lokacija gdje sam uspio naći razumno i jeftino noćenje, a još uvijek smo se držali provjerenog zapada. U B&B-u upoznali smo sjajnu gazdaricu koja nas je počastila kavicom i keksima. Ostali smo dosta dugo pričati s njom, a u razgovor su nam se priključili njena teta, simpatičan gost - Irac sa svoje dvoje djece. Razgovor je bio jako dug i zanimljiv. Mnogo smo saznali o povijesti Irske, relaciji Sjever - Jug, te o Irskom ekonomskom preporodu. Dobili smo i poziv od simpatičnog Irca da dođemo k njima i možemo ostati tjedan-dva u Kilkenny-u potpuno gratis. Nažalost nismo mu se javili, ali ga ovim putem pozdravljam i obećajem da ću mu poslati mail. Neznam kada će nas put ponovo odvesti u Irsku. Trenutno su neke druge destinacije u planu, no o tome ću pisati kada dođe vrijeme.

Sutra... Sutra je zadnji dan našeg švrljanja po Irskoj. Čeka nas poznati Ring of Kerry! Nema više. 09.08. letimo doma.

Do novog nastavka
€x-

petak, 25.04.2008.

Putopis: Francuska i Irska DIO 13

Datum: 06.08.2007.

Tko o čemu, ali ja još uvijek o Irskoj... Kada se o nečem piše, onda to mora biti "pošteno i dobro napravljeno", te mi je poseban "gušt" vlastiti putopis pročitati za nekoliko godina. Ponekad se nasmijem sam sebi, a ponekad me uhvati i nostalgija za prošlim vremenom. Ovisi. No, zasigurno nebih ništa promijenio.

Ujutro smo se probudili i vani začudo - lijepo vrijeme. Nema posebnog oblačka. Puca nas optimizam i sreća. Ajde hvala Bogu. Spuštamo se u prizemlje na doručak, i dočekuje nas naša "gazdarica", koja se stvarno ne razumije u pojmove "Internet, Wireless, ..." Zbunjeno me promatrala dok sam joj postavljao pitanja o navedenim mogućnostima, pa je spomenula da ima kćer koja to koristi, pa bih o tome morao s njom. Velim ja, ma nema veze, ionako smo prekjučer skype-ali. Pri dolasku na doručak naša gazdarica nas je pozdravila jednom zanimljivom rečenicom: "Hello and Good Morning, what a beautiful morning, isn't it? You brought the sunshine in our house". U rečenici na prvi pogled - nema ništa sporno, no trebali ste vidjeti s kojom je ona to važnošću i sjajem izgovorila. Bila je toliko ushićena i ponosna na tu rečenicu da smo se mi jednostavno morali pogledati i nakon što je otišla, ostavila je ugodno-smiješan dojam na nas. Pri tome smo ostali zapanjeni i izvrsnom "dikcijom" izgovorenog i to je toliko posebno zvučalo iz njenih usta da nam cijeli dan nije išlo van iz glave. Ponavljali bi tu rečenicu, i ponavljali. Smijali joj se, jer je bila toliko smiješno-drago-simpatična da si jednostavno nismo mogli pomoći. Moram još spomenuti da sve B&B gazdarica (ili velika većina) iznimno vodi brigu o kući. Kuće u kojima smo provodili vrijeme (a vjerujte mi prošli smo ih jako, jako puno) uvijek su iznimno čiste. Osim toga gazdarice su vrlo "sitničave". Drže do reda, čistoće, cvijeća i koliko smo uspjeli vidjeti obožavaju sitne detalje. To ih veseli i očito je da u tome stvarno uživaju.

Malo o doručku

Kako se u Velikoj Britaniji jede "Full English breakfast", tako u Irskoj postoji "Full Irish..." Iako je Lehrerin bila gladna ujutro, obično je njoj 1/2 doručka već bila više nego dovoljna za "doručak". Naravno, mi smo se u pravilu dijelili, pa sam ja njoj dao manje kalorične sastojke (ili vegetarijanski dio), dok je ona meni prebacila gotovo svo meso. Kako izgleda i od čega se sastoji: U originalu: "A full English breakfast with scrambled eggs, bacon, sausages, black pudding, mushrooms, baked beans, hash browns, and half a tomato." Što bi značilo: jaja (kajgana), slanina (špek), kobasice (ponekad hrenovke), black pudding = (nešto kao krvavice kod nas), gljive (najčešće šampinjoni), baked beans (lagano zapečeni grah), hash browns (meso) i half a tomato (narezana i malo zapečena račica tj. paradajz). Kada se toga najedete, vjerujte mi možete funkcionirati do 15-16 sati bez da pretjerano razmišljate o hrani.


Kako to izgleda

Današnja ruta!

Danas u planu imamo obići nacionalni park Connemara, te iza parka svratiti u grad Galway. Kako izgleda današnja ruta!


Ruta - klik za uvećanje.

Connemara National park

Put od Carne do Connemare bio je prekrasan. Krajlik je zelen da zeleniji ne može biti. Na početku nema toliko drveća, već većinom prevladava trava, kamenje, voda, te se izmjenjuju slične strukture. Kako nam je od Carne do Connemare trebalo nekih 40 kilometara, krajolik se odjednom promijenio i postao još zeleniji i pretvorio se u šumu. Na putu do Connemare naišli smo i na jedan zanimljiv dvorac koji smo pronašli u turističkim vodičima, radi se o Kylemore Abbey. Sagrađen između 1863. i 1868. godine. Na početku bio Benediktinski samostan, kasnije su ga nekoliko puta prenamijenili, prije otvaranja za javnost bio i Internacionalna škola koju su pohađale samo djevojke. Znali smo da se približavamo Nacionalnom parku. Stigli smo. Nema apsolutno nikakve ulaznice, tj. parkovi su besplatni. Jako me to iznenadilo, jer u gotovo svim nacionalnim parkovima plaćate "nešto". Ovdje stvarno nema nikakve naknade, čak gratis kao gost dobivate prospekt i katalog, te upišu vaše podatke, i iz koje zemlje dolazite. Bili smo pomalo iznađeni. Naravno u sklopu parka postoji i restoran, mjesto za odmor, predivna mala rječica. Tamo kako god fotografirate aposlutno nemoguće je pogriješiti i napraviti lošu fotku. Moguće je samo dobiti preiviše zelene boje, jer je ima - posvuda. Prije ulaska u park prošetali smo kroz šumu u kojoj ima raznolikog bilja, mnoštva mahovine, paprati, gustog i zelenog drveća. Nešto prekrasno. U nekim segmentima podsjeća na Sjeverni Velebit, ali više na Plitvička jezera ljeti. (8 mjesec). Prilikom ulaska u park oko vas šeću konji (naravno u posebno ograđenom prostoru), te postoji put/šetnica kojom se penjete uzbrdo. Kako se penjete više i više, tako se pogled "otvara", i otkriva se ponovo predivna Irska panorama. Šetnja kroz park moguća je kroz 3 razine. Kratka (30 minuta), dulja (2 sata), i najdulja (4-5 sati). Mi smo odabrali neki hibrid između kratke i dulje, jer smo otišli malo i po stazi koja je vodila dulju šetnju. Naravno vratili smo se nazad i nastavili po kratkoj. Park je predivan, svakako ga preporučam svim putnicima u Irsku, i ako imaju vremena neka svakako odpješače najdulju stazu (obzirom da ja nisam - a volio bih).


Krajolik se pretvara u zelenilo


Kylemore Abbey


Usput smo stali - meni se svidjelo!


Pre-zeleno.


L. uživa u Irskoj


L. trenira ravnotežu!


Detalj snimnjen na ulazu u N.P. Connemara.


Razgledavanje parka prije ulaska u Nacionalni Park.


Slap


Paprat


Zeleno - ostaje zeleno!


Fascinacija cvijećem


Fascinacija cvijećem #2 (ovog ima stvarno nevjerojatno puno u Irskoj)


Konj na ulazu u N.P. Connemara


Spoj biljaka, planina i neba.


Spoj zelenila, jezera, otoka i neba.


...


Detalj bilja!


Panorama!

Grad Galway

Iako smo neizmjerno uživali u vremenu koji smo proveli u Nacionalnom parku, bilo je vrijeme da krenemo dalje. Put nas je vodio do gradića Galway, koji i nije tako "mali". Naime, on je središte istoimene pokraine, i u njemu se konceentrira industrija i ostala ekonomsko-materijalna moć. Nismo imali potrebu u njemu zadržati se pre-dugo, već jednostavno veni-vidi-vici. Doživjeti njegovu užu jezgru, prošetati ulicama, pogledati eventualno neke suvenire i jednostavno vratiti se nazad prirodnim ljepotama. Bio je to zapravo izlet u urbanost, jer smo u posljednjih nekoliko dana bili sve samo ne vezani na neki urbani centar. I stvarno, prekrasno je to, posebno kada nisi u svojoj zemlji. Grad Galway danas je četvrti grad u Irskoj po broju stanovnika, iza Dublina, Corka i Limericka. Dobio je ime po rijeci Gaillimh (eng. Corrib), što na drevnom jeziku znači "utvrda na ustima rijeke". Kao i svi Irski gradovi imao poprilično burnu povijest.

Kada smo došli u Galway, put nas je odveo u sam centar, gdje smo parking pronašli u svojevrsnoj podzemnoj garaži koja se nalazi ispod shopping centra u samom središtu Galways. Usput smo malo razgledali, prošetali glavnim gradskim ulicama, pogledali suvenirnice, naišli na obilje svirača posebice Keltske muzike. Nezaobilazno je bilo cuganje Guinnesa u Pub-u u kojem smo imali neki manje ugodan razgovor sa polu-pijanim građevinskim radnikom, koji nas je pokušao uvjeriti u svoja politička uvjerenja i u svoje mišljenje o bivšoj Jugoslaviji. Nije nas baš dojmio, ali smo ga pažljivo saslušali i pozdravili se s njim.


Detalj iz Galway-a #1


Živi kip koji stoji


Netko osim mene fotka?!? #2


Detalj iz Galway-a #3


State of mind = State of Guinnes


Klouser luk.

Polako smo se trebali vraćati prema Carni. Obavili smo špeceraj-shopping, te nakon toga uputili se uz sam ocean u nadi da ćemo pronaći neku simpatičnu plažu. Uspjeli smo. Nije bila toliko simpatična i pitoma kao što smo to očekivali, ali zadovoljila nas je da provedeno neko vrijeme uz ocean.


Plaža na koju smo svratili...


Plaža #2


Neke čudne alge rastu po kamenju!

Toliko za danas, sutra smo u još jedoj špilji, Folk Parku, Bunraty Castle, ...
Do sutra, pozz od
€x-a.

četvrtak, 24.04.2008.

Putopis: Francuska i Irska DIO 12

Datum: 05.08.2007

Otkriće doručka

Iz jutarnjeg dremuckanja probudilo nas je ponovo lupkanje kiše o krovni prozor. Krmeljavi, cendravi i pomalo razočarani što nam se ne ponavlja rijetko viđen scenarij sunčanih 14 dana koji smo doživjeli u Engleskoj, spuštamo se niz stepenice u prizemlje i doručkujemo. Na doručku - interesantan prizor. Doručak nam servisa jedna mlada (dodajem zgodna i simpatična) dama, koja se nikako ne uklapa u Irski mentalitet, ni izgledom, ni svojim ponašanjem. Započinjem razgovor s njom, iako na početku malo sramežljiva - brzo se otvara i objašnjava nam da nije Irkinja, već da dolazi iz Poljske. Završila je studij ekonomije i managementa, Engleski ne govori super, ali želi ga naučiti. Došla je ovdje - trbuhom za kruhom. Nastavlja dalje - od kada je Poljska naime u EU, nama nije problem bilo gdje dobiti posao, a od kada se Sjeverna Irska ujedinila sa ostatkom Irske, u sjever se počelo ulagati mnogo novca, plaće i ekonomska moć raste, te postoji dosta potrebe za poslom. Tu sam tek 2-3 mjeseca, i odlično mi je. Zadovoljna sam. Pitam ja: A kako si pronašla ovaj posao? Jednostavno - prošetala sam cestom po gradiću Bangoru, i jednostavno kucala od vrata do vrata. Pitala sam treba li netko pomoć ili ima li kakvog posla u koji bih se mogla uklopiti. Svega dan - dva sam pokušavala na taj način i - upalilo je. Trenutno mi je super, učim i usavršavam jezik, te kasnije namjeravam pronaći posao u struci koji će biti više plaćen, za sada je ovo super. Svi vi koji razmišljate kuda i kamo - očito je da će vam Sjeverna Irska ponuditi nešto više od srednje ili juga. Lehrerin je isto prije skoro dvije godine dobila ponudu za posao u jednom od kafića na jugozapadu Velike Britanije. Svidjela im se, i bez puno razmišljanja gazda joj je prišao i pitao je, da li želi raditi u kafiću. Meni je to bilo drago i simpatično, no njoj pomalo - čudno, jer je ponudu tog tipa doživjela - prvi puta.

Iskreno, mlada dama mi je baš popravila okus tmurnog jutra. Jako je bila simpa, da smo mogli proveli bi i više vremena u razgovoru s njom, ali i mi i ona imali smo dnevni raspored, pa smo se morali oprostiti sa simpatičnim gazdom, te krenuti dalje. Tijekom današnjeg dana kilometraža je bila približna jučerašnjoj (400-tinjak kilometara), te smo namjeravali napraviti nekoliko zaustavljanja. Ipak kiša je diktirala drugačiji razvoj događaja. Evo današnje rute.


Ruta 2. dana vozikanja po Irskoj.

Kiša & Marble Arch Caves

Kako smo krenuli, padalo i padalo. Lijevalo k'o iz kabla. No nema veze. Iako smo odlučili posjetiti još par jezera i stati na pojedinim "usputnim" lokacijama, to je nažalost otpalo. Glavni atrakcija današnjeg dana postala je špilja (ili pećina) - Marble Arch. Marble arch caves nalaze se u sjevernoirskoj pokrajini Fermanagh. Ako se vozite cestom od sjeverne Irske prema srednjem tj. zapadnom dijelu Irske, svakako se potrebno zaustaviti kod mjesta Enniskillen i skrenuti do špilje. Obilazak je vođen. Mi smo pričekali na ulazak oko 30-45 minuta koje se ugodno mogu provesti u svojevrsnom dućanu, kafiću... gdje se pričeka vodič. Kada se grupica skupi, vodi u špilju i naravno detaljno objašnjava sve njene djelove, postanak, koliko je špilja stara. Koji su dijelovi otkriveni ranije, te koji kasnije, te povijesne znamenitosti špilje. Kroz špilju protjeće rijeka, koja je za vrijeme našeg posjeta toliko nabujala zbog kiše koja je padala, da u glavnu veliku dvoranu nismo niti mogli ući, već je pala ispričnica. Ajde dobro - oprostili smo im. Kako smo mi doživjeli Marble Arch - eto par boljih fotografija.


Trebalo je sagnuti glavu! (loše iskustvo iz Velike Britanije)


Detalj #1


Detalj #2


Detalj #3


Detalj #4


Detalj #5


Detalj #6


Detalj #7 - mene podsjetilo na "špek ili pršut"


Detalj #8


Detalj #9


Detalj #10


Detalj #11

Panorame, Sligo, Mayo & Galway

Kako smo se nauživali Marble Archa, tako se odjednom nebo razvedrilo i postalo je - sunčano. Planirana ruta vodila nas je kroz još dvije Irske pokrajine, a to su "Sligo" i "Mayo". Nažalost njih smo zbog rute koju smo željeli odraditi "preskočili", te smo na putu napravili neke predivne fotografije koje prikazuju kako izgleda ulazak u zapadni dio Irskog kontinenta. U konačnici došli smo do pokrajine "Galway", gdje smo se namjeravali zadržati 2 dana. Na radiju nas konstantno "spamaju" sa Beach Boysima - Good Vibrations. Već smo "ludi". Na tom području nema baš nekih zanimljivih radio postoaja, pa savijet uzmite ipod ili neki CD sa sobom. U svakom slučaju panorame koje su nam se prikazale ostavile su nas bez daha. Spoj vode, plave boje, šume, zelenila, trave i kamenja. Naravno povremeni suhozidi i nezaobilazne ovce. Divota.


Prizor #1


Prizor #2


Netko je rekao "...voljela bih da sam ovca u Irskoj..."


Pustim je iz auta na 1 minutu i pobježe...


Hakuna matata


Blažene...


Krajolik je fenomenalan...


Obronak - tj. litica zanimljivog oblika.


Pitarskna kućica - u šumici (ispod obronka).


Panorama za kraj!

Došli smo do Carne u pokrajini Galway, iako je nismo pronašli "od prve". Malo mjestašce gdje smo pronašli naš B&B (unaprijed rezerviran) s pogledom na planine, jezera i prirodu. Prekrasno. Carna se nalazi nekih 60-ak km od grada Galway. On je zapravo centar navedene regije. Ipak, nama su gradovi malo dojadili, a sama Carna bila je vrlo blizu nacionalnom parku Conemara. Gazdarica nam je bila jako simpatična - no pomalo smiješna. Anegdota sa doručka slijedi sutra.

Komentirajte, čitajte & uživajte u putopisu,
€xperiance-

srijeda, 23.04.2008.

Putopis: Francuska i Irska DIO 11

Datum: 04.08.2007.

Krećemo na sjever

Pozdravili smo se sa našim pre-dobrim hotelom i oko 9 ujutro krenuli smo put sjevera. Mene je malo držao skepticizam oko sjevera, a to isključio iz razloga jer su se kroz povijest pojavljivali nemiri na relaciji Irska vs Sjeverna Irska. No razloga za bilo kakvu "paniku" nije trebalo biti. Granica je skinuta, ljudi su prihvatili cjelovitu Irsku i mislim da cijela stvar ide u povijesne udžbenike. Tijekom današnjeg dana trebalo je prevaliti put od 400 km. Nije puno, ali kad većinu puta prelazite lokalnom cestom postaje malo zamorno pri kraju. Rutu prikazujem slikom.


Današnja ruta - klik na sliku za uvećanje

Vožnja je bila i više nego ugodna. Naš Focus nažalost nije imao klimu, no činjenica je da nam nije bila niti potrebna. U vrijeme kada smo mi bili tamo, bilo je ugodnih 15-18 stupnjeva. Irske ceste su iznimno ugodne. Nitko ne "luduje" ili ne vozi opasno. Kamera koje mjere brzinu, za razliku od Velike Britanije i nije bilo. Policiju nismo uopće niti vidjeli, a solidarnosti na cesti ima posvuda. Ako to usporedim sa Zagrebom, tj. sa situacijom uključivanja u promet u slučaju velike gužve - mogu reći da su Irci 100x kulturniji u prometu, jer u Zagrebu nažalost vlada prometni kaos. Prolazimo prvih 200-tinjak km i prolazimo mjesto gdje je nekada bila granica prema sjevernoj Irskoj. Nema više ničeg. Vidi se novoasfaltirana cesta, no granica k'o da nikad nije niti bilo. Stižemo do Belfasta, zaobilazimo ga, jer današnji cilj našeg puta ipak se nalazi još sjevernije.

Giant causeway

Upravo to bila "atrakcija" koju smo namjeravali posjetiti. Prolazimo na nama pomalo smiješne nazive gradova: Ballymena, Ballymoni. Dolazimo do Bushmillsa tj. sjevera. Vozimo se pored oceana. Prekrasno. Puše lagani vjetrić. Stižemo do Giant causeway. Što je to zapravo? Navedena atrakcija je zapravo površina uz sjevernoirsko more koja se zastoji od 40.000 bazaltnih šesterokutnih struktura. Nastale su prirodnim putem tj. kako stručnanci tvrde polakim hlađenjem užarene lave. Najmanji su tek nekoliko centimetara iznad površine zemlje, dok najviši dosežu visinu i do nevjerojatnih 12 metara. Od 1986 pod zaštitom su UNCESCA.

Do podnožja litice moguće je lagano pješice ili se jednostavno ukrcate na jedan od 2 busa koji voze svakih 15-ak minuta. Mi smo odabrali pješačenje, što svima preporučam koji se odluče posjetiti ovu atrakciju. Nakon što se spustite u podnožje pažnju privlače visoki valovi oceana koji stvaraju poseban ugođaj. Dolazak do struktura. Osjećaj, wow - pa ja sam na mjesecu. Pravi je gušt doživjeti nešto takvo. Dalje vas prepuštam foto-doživljaju.


Šetnja do Giants causeway-a.


Šum oceana


Lehrerin fascinirana kombinacijom trave, oceana i kamenja


Pogled prema obali


Giants causeway #1


Giants causeway #2


Giants causeway #3


Giants causeway #4


Giants causeway #5


Giants causeway #6


Giants causeway #7


Pogled "odozgo"

Carrick-a-Rede Rope Bridge

Nakon obilaska Giant causeway-a, jedna od lokacija koja vam je svakako "usput" i to svega desetak ili malo više kilometara udaljena od prethodne atrakcije jest "Rope Bridge". Nešto stvarno zanimljivo za posjetiti i obići. Posebno tu moram istaknuti prekrasan krajalik, te strmu i neprohodno-nepreglednu obalu. Nakon dolaska do mjesta parkiranja i samog Rope Bridge-a, pješačenje ne gine. I to nekih 30-40 minuta u jednom smjeru. Pri tome morate uračunati vrijeme koje ćete izvdojiti za fotkanje. Konačno - dolazimo do mosta. Most je uzak, tanak i poprilično se ljulja. Ide preko prilično duboke provalije i napravljen je baš kao na onim strašnim filmovima gdje ćete vidjeti ta takvi mostovi obično lako puknu ili se pokidaju. No ovdje to nije slučaj. Sa svake strane je osiguran, te nema nekontroliranog prijelaza. Uvijek je određen broj ljudi na mostu i teško da će se na njemu dogoditi gužva ili neki "krkljanac". Ono što je strašno kada prelazite preko njega, posebice preko njegove sredine - strahovito se vija i ljulja gore-dolje, te to izgleda pomalo scary. Lehrerin koja je hodala ispred mene mislila je da ga ja ljuljam. A kako bi ja mogao zaljuljati tako cijeli most? Na njemu je u isto vrijeme oko 10-ak ostalih ljudi koji svojom težinom utječu na njegovu elastičnost.


Ususret "rope bridge-u" (krajolik)


Krajolik


Rope Bridge


Nekima je prelazak bio zabavan...


...a neke je bilo prpa....


...dok je Lehrerin bila samouvjerena (i mislila da ja tresem most)!


Jedna od nekoliko panorama koje su se mogle vidjeti na putu prema Rope Bridge-u.

Povratak u Belfast tj. Bangor

I na kraju polako se dan bližio svom kraju. Morali smo krenuti nazad, jer nas je do Belfasta tj. susjednog gradića Bangora (gdje sam pronašao relativno povoljan smještaj) dijelilo nekih 150 km vožnje. Usput nas je počela "prati" i kiša, koja je praktično padala do samog mjesta gdje smo bili smješteni. Na kraju smo pronašli smještaj i bili ugodno iznenađeni da apslutno nikog nije bilo kod kuće. Ključevi od sobe uredno su nas čekali sa porukom da ih uzmemo i smjestimo se u sobi. Hvala bogu imali smo Wireless internet pa smo mogli i skype-ati prema Hrvatskoj.

Sutra - novi post!
Kometari?

utorak, 22.04.2008.

Putopis: Francuska i Irska DIO 10

Datum:03.08.2007.

Rijeka Liffey

Nakon odlično prespavane noći i odličnog doručka (ranije opisanog u jednom od postova) ponovo razgledavanje Dublina. Na TV-u saznajemo da je u Velikoj Britaniji izbila bolest slinavke i šape (Foot & Mouth disease). Nismo bili niti približno svjesni da će posljedica te bolesti izravno utjecati i na naše putovanje kroz Irsku. Kako i kada - kasnije. Ponovo busem do centra grada. Odluka je da danas nećemo biti nadobudni, već jednostavno malo uživati u Dublinu, te kupiti kofer koji smo zagledali već 1. dan, jer su se stvari samo gomilale, a tako smo i računali od samog početka. Jedan od planora bio je napraviti veću šetnju uz Rijeku Liffey, rijeku koja protjeće kroz sam Dublin. Izvire u pokrajini Kippure i Tonduff u planinama Wicklow. Duljina rijeke je oko 125 km, a protjeće kroz Wicklow, Kildare i naposlijetku kroz sam Dublin prije ulaska u Irsko more. Poznata po mnoštvu hidrocentrala koje su sagrađene na njoj. Preko nje ide i mnoštvo mostova, a najpoznatiji koji je u Dublinu izgrađen preko nje je "Ha'penny Bridge". Šetnju uz rijeku Liffey konstantno smo pokušavali usporediti sa dojmovima koje smo dobili šetnjom uz Seinu. Seina nas se puno više dojmila. Liffey je krasna rijeka, ali nema onaj "duh i energiju" koju smo osjetili u Parizu. Pa svima koji želite uspoređivati 1:0 za Seinu. Možda smo mi izabrali i malo pogrešno vrijeme, jer je bilo oblačno, nešto je škrapuckalo...


Poznati Ha'penny Bridge


Bridge #2


Bridge #3


Možda najviša zgrada!


Šetnica uz rijeku Liffey

Irski Pubovi & Temple Bar

U nastavku šetnje Dublinom odlučili smo otići u tzv. Temple Bar area. Naravno radi se o najpopulanijim i najrazvikanijim pubovima u Dublinu. Nalaze se na južnoj obali rijeke Liffey. Kako smo ušli u navdenu četvrt, odmah neka posebna (pozitivna vibra) i mnoštvo ljudi. Svi dobro raspoloženi, sigurno ne zbog 0,0 promila. Odmah nailazimo na Hard Rock Cafe Dublin. Gužva - samo takva. Dalje nas put vodi do popularnog Temple Bara u koji ulazimo. Pre-dobar osjećaj. Prolazimo kroz njega, a ono sve naokolo žamor ljudi. Buka, veselje. Svi dobro raspoloženi. Takva atnosfera može bilo koga dobro raspoložiti. Odmah smo čuli i svirku aktualnog benda. O Temple Baru i njegovoj povijesti moguće je pročitati ovdje i ovdje.


Hard Rock Cafe - Dublin


Pub #2


Prizor oko Temple bar-a


Pub #3


Temple Bar #1


Temple Bar #2


Zar ne vidite da 'oću povišicu da glumim stup!

O'Connell Street & Spire of Dublin

Nastavljamo šetnju poznatnom (čitajte najpoznatijom) Dublinskom ulicom "O'Connell Street" (shopping & te spike...), koja nas preko O'Connell Bridge-a vodi do jedne nama vrlo fascinantne atrakcije - Spire of Dublin. Spire of Dublin izgradili su Irci u čast "milenijskog projeta" 1999. Na njegovom mjestu nalazio se spomenik Nelson Pillar-u koji je razoren bombom od strane IRA-e 1966. godine. Spire (ili koplje) u svojem donjem dijelu debelo je oko 3 metra, i postupno se sužava na najvišem dijelu u svega 15 cm debljine. Treba naglasiti da je visok 120 metara, i zasigurno je najviši objekt u Dublinu. Naime u Dublinu NEMA visokih zgrada, a razlozi tome leže u nekim povijesnim činjenicama.


O'Connell Street


Koja gužva!?!


Spomenik Daniel O'Connell-u.


The Spire - ravno u nebo.


The Spire - malo sam se udaljio...


Pozat u Irskoj

Odlazak po auto & povratak do IMI-ja

Obzirom da nam je ovo bio treći i posljednji dan obilaska Dublina, odlučili smo umjesto sutra rano ujutro, već danas pronaći našu "car rental" kompaniju (EuropCar) i pokušati dogovoriti da nam isporuče unaprijed rezerviran automobil jedan dan ranije, kako bismo mogli dulje odspavati, te odmoreni krenuti u nove pohode. Nakon kraće potrage i uvidom u kartu, dolazimo do EuropCara, uspješno (uz manju nadoplatu) dogovaramo Ford Focus (lijeva strana), te se vraćamo do IMI-ja. Kod snalaženja po Dublinu moram priznati da je bilo vrlo (čitaj poprilično) komplicirano. S vožnom po lijevoj strani ceste, nemam problema. Problem postoji isključivo da se treba snaći u gradu koji praktično ne poznajem. Ni cestu ni puteljak, neznam čak niti okvirno kako se dio grada u kojem je hotel nalazi. Kako sam riješio taj problem? Jednostavno. Kada smo se vozili busem prema centru, popisao sam sve uličice, zavoje, građevine (tj. ključne točke ili orjentire) koji bi me mogli navesti do hotela. Znao sam da moram doći do centra, i dalje sam imao "svoju kartu". Tako je i bilo. Istina, malo smo se vozikali (koji 15-20 minuta bauljanja) ali naposlijetku nalazim na pravo skretanje i dalje je bilo stvarno lako.

Sutra je rano ustajanje, put je dug, treba doći do Sjeverne Irske.
Do sutra, pozz (i komentirajte nešto)
€xperiance.

<	svibanj, 2008
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Komentari da/ne?